“Naši konji ne znaju šta je čovjek na leđima”
Članci

“Naši konji ne znaju šta je čovjek na leđima”

Moja ljubav prema konjima počela je u mladosti. Otišao sam kod bake u Ukrajinu i tamo je bila obična seoska štala u kojoj sam nestao. I onda dugo nisam kontaktirao konje. Ali sasvim slučajno se pokazalo da prijatelj njegove kćeri ima konja s kojim ne zna šta da radi. Konj je bio atletski, perspektivan i kupili smo ga. 

Neko vrijeme smo išli na takmičenja da se divimo našem konju, ali to nije bilo dovoljno. Počeli smo dublje kopati, zanimati se za život našeg konja, drugih konja, štale i pokazalo se da u životu ovog konja nije sve tako ružičasto.

Otišli smo i do ergele u Poločanima da se divimo konjima: prizor stada koji juri na zalasku sunca bio je prekrasan. I jednom smo stigli i vidjeli kako nam je ždrebe stradalo pred očima. Sutradan smo se vratili da vidimo šta mu je. Nisu ga puštali na pašnjak, stajao je u tezgi, ali pošto farma nije bila baš bogata, niko to nije htio raditi. Pozvali smo veterinara, slikali se i ispostavilo se da je ždrebe imalo frakturu. Pitali smo da li je na prodaju i odgovor je bio da. Operirali smo ga za svoj novac, onda su nam ga odbili prodati, ali kada se ispostavilo da moramo da uradimo drugu operaciju, ponovo su počeli pregovori o prodaji. Operacija je obavljena u Bjelorusiji, upravo u ovoj štali. I konačno smo uzeli ždrebe.

S obzirom da su konji stadne životinje, ne žive sami, bio je potreban pratilac. I otišli smo do Admirala (Mikosha). Odbačen je zbog sporta. Ima vrlo dobar uzgojni dosije i njegovu braću i sestre još uvijek ganjaju kupci, ali Admiralove zadnje noge su bile X kao kod krave. Noge su mu se ispravile, vjerovatno mjesec dana nakon kupovine, jer smo mu odlično prohodali.

Kada smo ga kupili, rekli su nam da je Admiral odličan kućni konj, “madrac”, ali kada smo ga doveli kući, dušek više nije viđen. Istog dana je preskočio komšijinu ogradu, pogazio sav beli luk i tako je ostao od tada.

Trećeg konja – Los Angeles, nazvali smo ga Angelo – dobili smo ga 2 godine kasnije sasvim slučajno. Odvezli smo se do Poločana, pokazali su nam konje, a pokazali su i njemu – rekli su da će najverovatnije ići na meso, pošto je povređen sa 4 meseca i od tada su mu zadnje noge ličile na skije pri kretanju – jesu ne silazi sa zemlje. Pozvali smo veterinara, slikali se i rečeno nam je da će, najvjerovatnije, tako i ostati – bilo je kasno da se nešto preduzme. Ali ipak smo ga uzeli. Konj je bio u jako lošem stanju: buve, crvi, a dlaka duga, kao kod psa – konji tako ne rastu. Češljala sam ga i plakala – četka je samo prešla preko kostiju. Prvi mjesec je samo jeo, a onda je otkrio da, ispostavilo se, postoji drugi svijet. Masirali smo mu kičmu – koliko smo mogli, i sad se konj savršeno kreće, ali visi u zraku, kao da pleše. Sada ima 7 godina, a kada su ga uzeli, imao je 8 mjeseci.

Ali to nije bila neka vrsta planiranog spašavanja. Uglavnom nikome ne preporučujem spašavanje konja – to je odgovorno, teško, a ovo nije pas kojeg možete dovesti u prtljažniku.

Nemoguće je zaljubiti se u konja tek tako – mnogi ga se boje. Ali konja se plaše samo oni koji ne poznaju konje. Konj nikada neće učiniti ništa loše bez upozorenja. 

U krdu, konji komuniciraju znakovima, a konj nikada neće ugristi ili udariti bez pokazivanja znakova upozorenja. Na primjer, ako je konj zapušio uši, to znači da je jako ljut i kaže: „Odmakni se i ne diraj me!“ I prije nego što udari zadnjom nogom, konj je može podići. Ove znakove treba znati i tada komunikacija s konjem postaje neopasna.

Mada, pošto je životinja velika, možda će htjeti samo da se ogrebe bokom o zid, a vi ćete se naći između zida i boka i bit ćete malo zgnječeni. Stoga, uvijek morate biti na oprezu. Morao sam narasti kosu i skupiti je u rep kako bih uvijek mogao vidjeti konja, čak i po vjetrovitom vremenu.

Sada imamo 3 konja, i svaki ima svoj karakter. Recimo, naš Admiral je najtemperamentniji, najzaigraniji, a iako kažu da konj nema mišiće lica, sve mu piše na licu. Ako je ljut ili uvrijeđen, to je odmah vidljivo. Čak iz daljine vidim kakvo je raspoloženje. Jednom je zmaj sjedio na motki, a Mikoša mu se približavao – vidjelo se kako skače. A kada se Mikoša približio, zmaj je odleteo. Mikosha je tako uvređena! On je sav mlohav: kako je?

Ujutro puštamo konje (ljeti u pola šest, zimi u 9-10), a oni hodaju cijeli dan (zimi ih povremeno puštamo da se griju u štali). Oni sami dolaze kući, a uvijek sat vremena prije mraka – imaju svoj unutrašnji sat. Naši konji imaju 2 pašnjaka: jedan – 1 hektar, drugi – 2 hektara. Uveče svi idu u svoju tezgu, iako Anđelo voli da provjerava i tuđe “kuće”.

Naši konji ne znaju šta je čovek na leđima. Prvo smo planirali da ih pozovemo, a onda, kada smo počeli da ih čuvamo, ova misao je počela da deluje čudno: ne pada nam na pamet da sednemo na leđa prijatelja. 

Mogu sjesti kad konj leži – neće skočiti, ne boje se nas. Ništa im ne stavljamo – samo vičemo “Mikoša!”, i oni žure kući. Ako dođe veterinar, stavljamo im ulare – to je dovoljno da se konj slučajno ne trzne.

U početku je bilo fizički jako teško brinuti se o konjima, jer nismo bili navikli na ovo i činilo se da je to samo katastrofa. Sada to ne izgleda tako.

Ali ne možemo negdje otići svi zajedno – samo jedan po jedan. Teško je nekome povjeriti životinje – takvu osobu nemamo. Međutim, pošto sam bio na mnogim mjestima, nema žudnje za činjenicom da ne poznajem svijet.

Ostavite odgovor